Nedjeljni dan. Ja, po običaju iz kreveta ustajem kasnije nego planirano, pa se spremam brzinom munje. Doručkujem i spakujem stvari, već obučena u planiranu odjeću za današnji izlet. Jedanaest sati. Totalno bezbrižno izlazim iz kuće sa crnom torbom na leđima. Ne nosim mnogo, možda samo čokoladicu i štapiće. Vodu mi je spakovala mama. Namještam torbu na leđa komforno i preuzimam biciklo od tate i njegovog druga koji su ga provjerili prije mog izleta. Rekli su mi da se pazim, pa sam to shvatila kao pozdrav na koji sam samo odgovorila osmijehom. Odvezla sam se do kuće svoje kolegice sa kojom sam trebala ići na planirani izlet. Prije vožnje pravim putem, svratili smo do najbliže prodavnice da sebi uzmemo kafu, jer bez kafe malo šta prolazi. Polako počinjemo da pratimo zacrtani put na kojem nikad prije nismo bile. Ja, kao GPS, koristim svog
druga koji je na tom odredištu bio milion puta pa zna svaki put tamo. Pratili smo svaku uputu koju nam je dao, pazile da ne skrenemo na pogrešno mjesto, te smo nakon duge patnje stigli na svoje odredište. Prelijepi, zeleni vidik. Nikad ljepše prirode ni vode na svijetu nisam vidjela. Odmah zaboravih sve svoje brige i probleme, pa čak i oronuli put do ovog vidika, te sjedoh u šadrvan da popijem kafu.
NASTAVAK USKORO!
NASTAVAK USKORO!
0 komentari