Moje biciklo udara od banderu, ja bespomoćno padam na tvrdi beton te udaram glavom na kojoj nisam imala kacigu. Kolegica, koja je prošla ispred mene, čeka me pet minuta, samo da bi se vratila da vidi stravičan pogled mene na podu. U roku od pet minuta već sam bila u Domu zdravlja, doktorica me pregledala i poslala za Bihać. U Bihaću vodim svoju bitku za život. Doktor operiše moju glavu koja je imala dvije pukotine. Jedna na lijevoj strani, koja se na kraju sama i riješila, a druga pak na desnoj strani. Pukotina na desnoj strani nije se mogla riješiti, te i dan danas tu imam rupu. Imat ću tu rupu još nekoliko godina, sve do neke druge operacije u budućnosti. Koma, dva dana. Bez svijesti sam, ne znam da li sam sanjala ili sam samo bila prazna, bez misli. Budim se totalno normalno, ne shvatam šta se desilo. Tražim da me vode kući jer nisam naučila hemiju i biologiju, ali oni odbijaju i objašnjavaju mi šta se desilo. Poslije 12 dana u bolnici, puštena sam kući, što sam ja smatrala slobodom. No slobodu nisam imala, ne još tri mjeseca. Zabranjeno čitanje, pisanje, zabranjen mobitel, televizor i laptop. Zabranjeno je sve čime sam mogla naprezati mozak, te sam tri mjeseca potpuno odmarala. Naravno, imala sam prijateljice koje nikad nisu dale dosadi da kroči blizu mene. Ovim putem vam se želim zahvaliti. Svima vama. Pa čak i ako ste došli samo jednom, u moje srce ste unijeli puno sreće. Nikad neću zaboraviti sve vas koji ste me posjetili, koji su se raspitali kako sam, koji su brinuli. Pa čak i ako sam prije nadu u čovječanstvo izgubila, tad ste mi je ponovo povratili. A tebi Saro, posebno želim zahvaliti. Što si kod mene provodila i dane i noći, potpuno zanemarujući sve ostalo. Beskrajno hvala mojim roditeljima koji su uvijek bili uz mene i brinuli da kod sebe imam sve što mi je potrebno. Hvala Bogu što mi je omogućio da preživim ovu smrtonosnu nesreću, pa da o njoj pišem poslije nekoliko mjeseci. Petnaesti april. Slavimo ga kao dan borbe, kao dan pobjede nad velikom silom svijeta. Nije mi žao što se desio. Iako u svakom pogledu imam velike posljedice i iako se nesreće sjetim skoro svaki dan, drago mi je. Ova nesreća je u meni probudila želju za životom, želju za tim da se moj glas čuje. Pa evo, čujte moj glas. Iako sam mala i moći nad svijetom nemam, molim vas, čujte me. Izvucite pouku iz mojih djela, a nemojte ponavljati ono što sam ja uradila. Stavite kacigu i istražite put na koji idete prije nego što odete. Vjerujte, puno je ljepše ići u školu nego sjediti kod kuće cijelo ljeto dok buljiš u prazan, izgašen televizor. Učite iz onoga što sam ja uradila pogrešno. Nemojte da se ponovi, ni meni, ni vama, ni nikome. Ovu nesreću ne bi poželjela ni najgoroj osobi na svijetu, pa iz toga čujte koliko je loša. Znam da imam samo četrnaest godina, ali prošla sam mnogo više stvari nego običan tinejdžer. Nisam obična, nisam posebna. Ja sam samo Farah, ali vjerujte, znam o čemu pričam.
"Smrt me nije prepala, već sam ja nju. Eto baš zbog toga, ona se i ne vraća."
"Smrt me nije prepala, već sam ja nju. Eto baš zbog toga, ona se i ne vraća."
0 komentari